.............catch your dreams before they slip away....
Možda idem ovo pisati jer mi je dosadno, možda da sve iz sebe iznesem, možda da shvatim neke stvari, možda samo da se razveselim ili pišem ovo da me prisjeća da živim i da život postoji da se snovi ostvare koliko god se to teškim činilo i da me podsjeti na bol i tugu koju sam osjećala 23. kolovoza 2007. i koja je nestala.....
Možda je teško ovo ovdje shvatiti jer sam možda previše komplicirana ili zbunjena, ali možda je ovo lagano za shvatiti jer je i nekome isto kao i meni. Možda je nekome teže, a nekome lakše, ali bitno je da se shvati da se živi, da bol i tuga postoje da bez njih mi nebi bili mi, i nebi mogli biti jaki i nebi mogli uhvatiti svoje snove i ostvariti.
Uhvatiti snove nije lako, a pogotovo kada si na rubu sna, kada si na rubu odustajanja, kada si toliko shrvan da ne znaš ni problemima se suočiti a kamoli snove uhvatiti. Da teško je, ali da zbog toga odustanemo, teško se je dignuti s hladnog poda punog tuge, bjesa, jada i suza; ali zašto se predati...? Zar samo zato što smo ljudi, samo zato što mislimo da smo jadni,zato što nam možda drugi govore da smo jadni...?
Ja ne namjeravam odustati....Ne želim da mi snovi pobjegnu, da mi skliznu, da ja zaspem na hladnom podu i ne ulovim ih!
Želim prijeći preko svega pa i preko granice, da shvatim sebe, da uhvatim snove prije nego što mi pobjegnu i prije nego što zaspem.......
Želiš li i ti to........................?
..povratak u realnost........
Prvo nego što počnem pisati o ovome naslovu, i prije nego što se počnem dubokoumno koncentrirati, bih se htjela ispričati svima koji su dolazili na blog i uočili da stvarno jakoooooooo dugo nisam pisala.
Bilo je raznih razloga zbog toga, ali ne želim se samo zbog toga ispričati nego već i zbog toga što vam dugo nisam komentirala blogove, odnosno postove. Nadam se da će moja isprika biti prihvaćena i da ćete ponovo početi komentirati moje postove te naravno i kritizirati ih 
.
Evo sada da počnem malo pisati, znam da dugo nisam pisala neke dubokoumne postove, ali eto i tome je došlo vrijeme da se nastavi.
Pokušati ću ne toliko filozofirati kao inače, jer sam se na neki način promjenila, ali ipak malo filozofiranja će uvijek biti 
!
Za ovaj naslov sam se odlučila zbog toga što je povratak u realnost jako težak, a ja se pokušavam na lagan način ponovo prilagođavati svemu, pa tako i toj kompliciranoj realnosti.
Teško se je vratiti ponovo normalnom životu, kada se taman navikneš na nešto što ti super odgvara, kada se navikneš samo na ono dobro, kada se iz dana u dan smiješ i onda odjednom kao iznenadni pljusak se vratiš doma, vratiš se u svoj grad i dočeka te sve onako isto kao kada si otišao.
Nije lako onda dovršiti neke stvari, jer u sebi imaš toliko lijepih sjećanja kada si otišao, a gle ti si opet doma, opet se moraš suprostaviti onome čemu si se nadao da neće biti kada se vratiš, ali problemi se ne mogu riješiti sami od sebe.
Koliko god mi pokušavali pobjeći od njih, i misliti da će nestati, oni će nas uvijek čekati (pa makar mi pobjegli i u Crikvenicu 
).
Lijepo je otići na nekoliko dana negdje drugdje i razbistriti si glavu o svemu(kako se živi, kako se misli, kakva su prijateljstva, kakva je ljubavna veza itd.)ali neće nam riješiti ništa, pomoći će nam jedino da mi shvatimo da se moramo suprostaviti strahovima, da se moramo suprostaviti ponekad sa samim sobom, ali tek kada to naučimo, kada uočimo da smo spremni trebamo se vratiti doma, i tada poduzeti nešto.
Meni možda nije bilo dovoljno vremena, pa se sada i doma odmaram da bih mogla donijeti neke odluke, i kada budem spremna, kada budem shvatila što želim, kako mislim koja je moja prava odluka onda ću se ja stvarno vratiti u realnost.
Možda je kompliciran ovaj post, možda je previše dubokouman, možda je sranje, možda je odličan, kakav god dojam stekli; želim vam reći da koliko god teška realnost bila, koliko god problema bilo u njoj za taj svaki problem ima rješenje, ali ga treba pronaći, pa makar to bilo doma, u parku ili možda u Crikvenici gdje sam ja tražila odgovore i rješenja, za sve postoji razlog.
A povratak u realnost nam pokazuje razlog.........
....*Dati priliku.............*
Kada se pogriješi teško je uvidjeti da je zapravo pogreška učinjena i da se nju ne može odmah ispraviti. Ponekad ne znamo zašto je ta pogreška učinjena, te se samo pitamo zašto?
Ne shvaćamo čemu je to moglo poslužiti i zašto je neka osoba napravila pogrešku upravo na nama.
Želimo da osoba koja je učinila pogrešku odmah to ispravi, ali ponekad ta osoba ne uvidi da je pogriješila. Nakon nekoga vremena se primjete posljedice pogreške.
Nekada su lake, a nekad ostave na nama jedan veliki trag.... I daljnje pitanje nakon uvida u posljedice je da li vrijedi dati novu priliku osobi koja je pogriješila...?
Neki misle da davanje prilika nije pametano, jer da se onda osobe ne nauče pameti, neki pak smatraju da vrijedi dati samo jednu priliku, a neki misle da su svi ljudi dužni dobiti po par prilika.
Mišljenja su različita. Ali najvažnije je pitanje da li osobe koje pogriješe uvide svoje greške i da li su svjesni da kad im je prilika pružena da im je to možda zadnja šansa da se pokažu u "dobrom svijetlu"? Neki shvate i uspiju pokazati da su se promijenili, da su shvatili razliku između dobroga i lošega, neki pak su jako tvrdoglavi i idu "glavom kroz zid" te misle da uopće nisu pogriješili.
Kao što se primjećuje i tu su različita razmišljanja i djelovanja.
Ali nisu samo u pitanju osobe koje su pogriješile već i one osobe koje daju novu priliku. Njima je dana odluka da odluče praktički o karakteru jedne jedine osobe. Nije jednostavno dati novu priliku, jer se tom prilikom pokazuje zapravo da se želi ponovo vjerovati nekoj osobi, te se pokazuje zapravo nada u promjenu osobe. Dati priliku ponekad je pametno, a ponekad i ne. Jer mnogi ljudi to mogu protumačiti kao da su prenaivni, ali možda zapravo osoba koja daje priliku jednostavno vjeruje u dobru stranu neke osobe, možda se jednostavno nada u dobrotu, koja je ovome svijetu i ljudima ponekad jako potrebna.
U današnjem svijetu nije lako dati priliku jer ljudi kojima se daje prilika ne shvate da to treba iskoristiti kao novi putokaz u oblikovanja karaktera, ili pak osobe koje nas gledaju sa strane nam se smiju, tako da današnje davanje novih prilika je čak postalo "TEŠKO" . Na nas utječu različita mišljenja pri davanju prilika, ne koncetriramo se na sebe, već se obaziremo što će drugi misliti o nama i kako ćemo ispasti pred društvom.
Mislim da se prvo trebamo zapitati da li mi istinski želimo dati priliku, da li smo dovoljno hrabri suprostaviti se onima koji će nas čak ismijavati i ogovarati zbog toga, da li istinski vjerujemo u promjenu osobe i da li je uopće vrijedno dati priliku. Ako znamo odgovre na ta pitanja onda se učini ono što sami mislimo da li je ispravno, zanči dati ili ne dati.
A osobe koje primaju priliku trebaju biti svjesni da u njih netko vjeruje i da se to iskoristi na najbolji način, promjenom samoga sebe.......
......*SIROMAŠTVO*......
Toliko je ljudi na ovome svijetu, da se pomalo čini da ih je i previše. Toliko se djece rađa, da se čini kao da se svaku sekundu rodi jedno. To je lijepo da se rađaju mala djeca, da na svijet dolaze nove duše, ali kada se gleda na naseljenost previše je ljudi na ovoj planeti!
Toliko je ljudi koji nemaju krov nad glavom koji žive na ulici, koji spavaju na ulici, koji jedu nešto s ulice...To je žalosno, ali nažalost je tako. Djeca najviše pate zbog toga. Toliko je djece koja prose na ulicama, koja pokušavaju zaraditi novčića kako bi si barem nešto malo kupili za jesti. Ali još žalosnije je da ljudi koji imaju barem krov nad glavom nisu zadovoljni, takvi ljudi misle da su oni jadni, da je njima najgore, da su na neki način siromašni, a što je još bolje večina ljudi to i govori. Imaju krov nad glavom, novac s kojim si mogu kupiti hranu, odjeću, obuću, imaju prijatelje i obitelj i takvi ljudi govore da su nesretni odnosno govore čak da su siromašni, ma po čemu su oni siromašni?! To što govore dokazuje da nemaju baš pameti u glavi, možda misle da su u glavi siromašni,da im nedostaje pamet.
Siromaštvo se sve više i više širi u svijetu. Ljudi to gledaju, a neki ne pomišljaju uopće na pomoć, neki prođu samo pokraj nekog plakata a ni ne pročitaju ga. Možda je na njemu pisalo kako se može pomoći maloj djeci. Ljudi su jako neobzirni prema toj temi, misle da će netko drugi to riješiti, a zapravo svaki čovjek na ovoj planeti može pomoći da se siromaštvo barem malo uspije na neki način riješiti. Pitam se kako ljudima nije žao kada vide nekog beskućnika, beskućnicu ili malo dijete koje spava na ulicu zamotano u vrećicu kako bi se malo ugrijalo.
Ovaj svijet je okrutan, ali ne moramo mi ljudi to još više pogoršavati sa svojim nemarom.
Stvorili smo svijet u kojem siromaštvo sve više i više počinje dominirati, e pa sada se moramo malo trgnuti i razmisliti o našim postupcima koje smo učinili, kako bi ispravili pogreške. Drugi će sigurno reći: "Pa nisam ja kriv što ima siromaštva!",80% on ili ona neće biti kriv/a za siromaštvo, ali ako smo ljudi u kojima ima dobrote onda ćemo pomoći onima krivima da isprave pogrešku, pomoći ćemo barem ljudima koji žive u siromaštvu da se izvuku iz njega. Jer po tim postupcima ćemo pokazati da smo ljudi koji mare jedne za druge.
Zato vas molim, svi koji su pročitali ovaj post, razmislite o siromaštvu,razmislite da li bi mogli pomoći na bilo kakav način da se pomgone "ukrotiti" siromaštvo. I nemojte prolaziti pokraj plakata o ovoj temi a bez da ne pročitate šta na njemu piše. Molim vas da to učinite, ne zbog mene već zbog djece koja spavaju u hladnim noćima na ulici umotani u poderanoj vrećici.... 
*....Riječi: "Volim te...." .....*
Možda sam nadahnuta samo zbog sutrašnjeg dana(14. veljače 2007.-valentinovo)pa pišem ovaj post, možda sam previše zainteresirana za ljubav pa pišem ovaj post, ili samo možda volim jednu osobu kao još nikokoga do sad...
Ljubav je čudna, ne može se lako definirati osjećaj, ne možeš samog sebe ponekad objasniti...Jer smo toliko zainteresirani za nju, da se ponekad ne znamo kontrolirati.
Ne govorim o zaljubljenosti, jer za mene ljubav i zaljubljenost nisu isto, za mene je to različito. Jer ljubav je snažnija od jedne zaljubljenosti, jer kada smo zaljubljeni samo(ponekad) vidimo dobre strane osobe, a loše kao da na njih zaboravimo. U ljubavi nam se pojavljuju dvije prekrasne riječi, riječi sa kojima se ne smije tek toliko igrati ili ih tek toliko upotrebljavati, a da ne mislimo tako...Jer su to riječi s velikim značenjem i velikim utjecajem. Ne govorim da se te riječi upotrebljavaju samo u ljubavnoj vezi između mladića i djevojke, već da se te riječi i upotrebljavaju u prijateljstvu i odnosa roditelja i djece. Premalo roditelja kaže svojoj djeci da ih voli, neki to samo promrmljaju da ih se jedva čuje, u prijateljstvu se te riječi ponekad upotrijebe samo eto tek toliko jer su "fora", a iskrenost pri izgovoru tih riječi: "Tko šljivi!".... Žalosno......Nije fer da se daju uzaludne nade, ako se tako ne misli, jer laži ne pomažu, samo se još više zapetlja neka situacija, te riječi se ne mogu koristiti tek toliko da bih obradovali neku osobu, jer kao što sam rekla, te riječi nisu samo riječi, imaju značenje, čije je značenje jako veliko i snažno.
Voljela bih da ljudi upotrebljavaju te riječi samo kada ih ozbiljno misle upotrijebiti s iskrenošći, ali ja NAŽALOST ne mogu utjecati na to. Sam čovjek utječe na to, jer svatko ima svoj slobodan um.
Nadam se da će ovaj post barem malo pomoći u razmišljanju riječi: "Volim te",da će pomoći razumu da razmisli s koliko je to iskrenošću rekla neka osoba.
Zapitajte se, ako ste ikad rekli te riječi koliko je bilo istine u tome, definirajte sami sebi što znače te riječi, i upotrebljavajte ih s ljubavlju.... 
*........the *RIGHT* way....... *
Pazi s kim se družiš, ne pričaj s nepoznatim ljudima, ne radi ovo ne radi ono....Savjeti koji su najčešće upućeni djeci kako ona nebi skrenula s krivog puta, kako se nebi povrijedila te kako nebi povrijedila vlastite roditelje...Ali da li uopće roditelji znaju što znači "PRAVI PUT"?
Neki su toliko samouvjereni da znaju što znači "pravi put" i misle da je njihovo razmišljanje najbolje i najispravnije, a možda su zapravo totalno u krivu....Tako ponekad razmišljaju roditelji ili pak adolescenti.
U današnje vrijeme teško je pronaći samoga sebe u čudnom okruženju, a kamoli da onda pronađemo ikakav put prema onome "pravome", odnosno da pronađemo onaj put koji je rađen na istini i poštovanju te naravno ljubavi. Danas postoji samo rat, mržnja, iskorištavanje, nemar, lijenost, ljubomora, novac, moć, vlast, grozna politika, prijezir i mogla bih nabrajati milijune ostalih gorznih riječi sa kojima bih mogla opisati današnjicu... Ove riječi koje sam napisala se ne bi smjele uopće upotrebljavati za opis 21. stoljeća, ali nažalost upotrebljavaju se sve češće. Pitam se kako onda ljudi od nas očekuju da se ide "pravim putem", ako su samo oko nas sve neke stranputice(gorzna politika, mržnja, laž...)...??? Jako je teško u tako velikom kaosu naći taj mali put koji je istinit i prav. Može se dogoditi da mi hodamo "pravim putem" i odjednom skrenemo nekim drugim putem koji je zao, loš i jednostavno neispravan....Postoji mnogo toga što nas može povući stranputicom, npr. ljubav koja je napravljena na laži, krivo društvo, droga, sekte itd.
Nije lako u 21. st. naći onaj put na kojem ćemo mi hodati samouvjereno znajući da smo na "pravom putu" te znajući da nas nitko neće moći povući na krivi smjer... Ali kako znati da li uopće postoji pravi put? E, pa u to moramo istinski vjerovati, da ipak u svim stranputicama mora posotjati jedan put koji nas vodi cilju. Ali kako naučiti hodati "pravim putem" bez skretanja? Naučiti....Da li se može
naučiti hodati njim ili mi to pak već znamo...? Mislim da mi znamo hodati "pravim putem", samo trebamo znati da li smo ga i uistinu prepoznali ili sami sebe pokušavamo uvjeriti da je on to...
Da. Definitivno nije lako, niti će nam biti lakše, jer kada nam je bilo lakše, nismo to znali cijeniti , sada možemo samo našu hrabrost za "pravim putem" jačati, kako bi uistinu stigli do našega cilja...
=) ........Živjeti* *ŽivoT*.........*
"Nije važno koliko si dugo živio, već koliko si pošteno živio..." rečenica koja je davno prije nekoliko godina bila izrečena i koja se danas jedva poštuje, a kamoli da takva rečenica bude neki mali putokaz u našem životu. Današnje shvaćanje življenja života: "Živi kako ti se prohtije, radi što želiš, ne mari za druge..." i mogla bih još mnogo toga napisati, ali ne želim šokirati posjetioce....
Da okrutno, ali tako je, jer svi misle ma lako ću ja u životu, malo ovdje ulizivanja, malo tamo, malo ovdje novca itd... E pa to ne ide tako!
Život služi za razvijanje uma, za razivijanje samoga sebe. Služi da se pokažemo, odnosno da se dokažemo u njemu koliko se dobro možemo nositi u njemu,odnosno koliko se dobro možemo suprostaviti sami svojim problemima i razočarenjima. Nije lako, ali treba pokušati. Živjeti život nije bajka, a nije ni neka tragedija, ona je priča kojoj mi pišemo kraj, kojoj mi određujemo uvod, zaplet i završetak. Neki smatraju da je život bajka, da će sve ići na lak način, da će sve ići super, sve za pet; drugi pak misle da je život najveća tragedija svih vremena, da ne postoji u njoj nada, a kamoli sreća; oba mišljenja su kriva, jer život nije ni jedno ni drugo.
Svaki život ima drugačiju priču, u svakom životu je drugačija radnja i durgačiji su likovi, samo trebamo shvatiti kako trebamo napisati, odnosno živjeti život...
Trebamo si odrediti ciljeve, motive, nadu i sve što je potrebno kako bi zapravo ispunili onu izjavu na početku posta. Ali pitanje je kako??? Teško je naći odgovor na ovo pitanje, ali kada se malo bolje razmisli možda ni ne trebamo odgovoriti na ovo pitanje jer već odgovaramao na taj način tako da živimo, da smo stvoreni da dođemo na ovaj svijet. Samo trebamo započeti slušati svoj osjećaj i biti pošteni, jendostavno dati 100% sebe na pošten način, s ljubavlju i pozitivnošću.
Da damo jednostavno ono što nam je život pružio, da život iskoristimo na način da naše ja dođe do izražaja, ali ne bježajući od života ćemo doći do izražaja, već dolazeći k životu i svemu što njemu pripada...
Zato počnimo sada živjeti,onako kako spada, nećemo imati sto života da ispravljamo ono pogrešno ili da nadopinjavamo ono što nedostaje, jer samo se jednom živi!!!
.....*SrećaaaaaaaaaaaaaA......* =)
Slavni su, bogati, imaju sve što požele, novca u izobilju, materijalnih stvari, hrane, krov nad glavom....Sve, što je potrebno čovjeku, oni to imaju u izobilju, a možda čak i malo previše....
Ali zašto onda o njima slušamo kako se razvode, kako imaju teške probleme, npr. s alkoholom, drogom itd. Da govorim o slavnim ljudima, kao što su glumci, pjevači, manekenke, govorim o onim ljudima za koji mediji govore da imaju sve što god žele, govorim o onim ljudima koji su previše preuveličani. Ali zašto "obični" i tzv. "ne slavni" ljudi faforiziraju te ljude???
Odgovor je možda jasan, jer se dive njihovom bogatstvu, jer mediji definitivno preuveličaju sve što se tiče poznatih, preuveličaju njihovu sreću s materijalnim dobrima. Ali oni zapravo nemaju onu pravu sreću...Jer jednom je jedan psiholog rekao: "Poznatim je ljuduma teško pronaći nekoga tko ih uistinu voli onakve kakvi jesu, bez šminke." to je možda malo brutalna rečenica,ali je BAREM istinita. Jer tko će voljeti nekog slavnog bez šminke, bez novca, bez onog bogatstva, bez UMJETNE SREĆE...? Da,rijetki ljudi će prihvaćati osobu zapravo onakva kakva je, zato je možda i teško shvatiti kako se nešto može poznatim ljudima dogoditi, kao npr. neki skandal s novcem-bankrot,ili pak neki dugovi, mogla bih navesti još par problema, koji se nama čine šokantnima kada ih čujemo u svijetu poznatih, ali zapravo; toga ima svuda oko nas....
Mnogi misle da su takvi ljudi jako sretni, da su jednostavno ispunjeni srećom, ali pitam se stvarno na temelju čega.....???Zar sretan znači imati sve materijalno, zar to znači izlaziti i raditi što želiš, zar to znači ne mariti za drugima, zar ona znači pretvarati se....???Ako je tako onda ću radije biti nesretna, nego sretna... Jer kakva je to sreća, koja se temelji na onom fizičkom, a ne duhovnom? Za mene je to ništa. To je za mene nibuloza koja se sve više i više širi....
Vi stvorite svoje mišljenje o ovom postu, te kasnije razmislite kako vi doživljavate sreću, je ona za vas fizička.materijalna ili na jedan način duhovna ...Je ona za vas osjećaj veselja i unutarnjeg mira, ili je ona za vas tek toliko neki užitak koji će trajati nekoliko sati....
Ali znajte osjećaj sreće uvijek dolazi s vašim stavom o njemu, kako mi mislili o sreći tako će nam ona i doći....
......................MaštA...........*
Kako je lijepo maštati i biti jednostavno u tome svijetu, gdje je sve savršeno, gdje nema ničega lošeg osim što se nalazi tamo sama sreća i veselje…..Ali zašto toliko ljudi misli da je mašta tek toliko neka iluzija….?
Mnogi se zavuku u svoju nutrinu, kako bi se zapravo zavukli u svijet mašte, u onaj svijet gdje se čovjek osjeća možda najsigurnijim.
Ponekad je stvaran svijet, odnosno realan svijet previše bolan, da bih se suočavali s njim pa bježimo u maštu, ali možda nas i jednostavno nije briga za naš pravi svijet, pa odletimo u neki drugi. Mašta nam može pomoći, da pronađemo malu nadu u bolji svijet, može nam pomoći da zapravo shvatimo da smo ljudi i da se trebamo suočiti sa našim stvarnim svijetom, možda nam mašta jednostavno pomaže u življenju…
Ali zašto je iluzija…? Jedan primjer: mala djevojčica mašta o velikoj karijeri kao poznata kolumnistica te kao sretna i vesela osoba-to je mašta-maštanje, ali zašto maštu ne bih mogla pretvoriti u svoj san, a snovi se mogu ostvariti s puno vjere, truda i nade….Dakle, mašta je možda ipak ostvariva, a ne samo neka iluzija….
Maštu možemo gledati s puno gledišta….Možda je i dalje možemo smatrati kao iluzijom, a možda je možemo pretvorit u san i ostvariti je. Bitna nam je u životu jer nam može biti malo utočište da se zapravo saberemo i da shvatimo da smo ljudi koji su stvoreni da maštu možda pokušamo pretvoriti u realnost.
Zato slobodno se zavucite u maštu, pretvorite je u svoj san, a kasnije neka postane dio vašega ŽIVOTA. 
???*PITANJE DA ILI NE….???????
Sigurno mnogo ljudi na ovoj planeti imaju problema različitih oblika i različitih vrsta, te različitih težina. Teško je riješiti problem ako ne znamo odgovor na pitanje da ili ne.Mnogo ljudi želi riješiti neki problem ali zapravo nisu riješili ni odgovor na pitanje da ili ne… Možda zbunjeno zvuči, ali da bi se riješio neki problem moramo biti odlučni u svome odgovoru, a to znači da se trebamo odlučiti da li ćemo riješiti neki problem ili ga ne želimo riješiti. Kako se vidi opet se pojavljuje da ili ne, tako da te dvije inačice su nam dio samopouzdanja u postupcima. Moramo dobro razmisliti prije nego li odlučimo odgovoriti na to pitanje.Svi žure s rješenjima, svi se žele problema, svađa ili nekakvih drugih gluposti brzo riješiti, jednostavno žele što prije riješiti neki problem, a pritom da nisu uopće razmisli da li to uopće žele istinski. Pitanje da ili ne, je pitanje vlastitog samopouzdanja, odgovor na to pitanje mora biti korektan, jer taj korektan odgovor pokazuje samopouzdanje u sebe i jednu vrstu vjere u sebe. Odgovor mora biti istinit, ne smije se promijeniti iz jednog dana u drugi dan, jer bi to onda pokazalo da je neka osoba kolebljiva ako se u tako malom roku promijeni. Riješiti nešto s čime nismo zadovoljni nije tako jednostavno, jer uvjetuje puno volje i želje za nečim boljim.Pitanje da ili ne, nam želi samo testirati naše samopouzdanje da li smo vjerni samima sebi, ili da pak ovisimo o drugima. Mnogi ljudi ne vjeruju sebi pa slušaju druge, umjesto da slušaju svoj osjećaj, svoj unutarnji glas oni slušaju druge ljude jer misle da drugi znaju odgovor na njihova pitanja, e pa to ne ide tako!Odgovor na pitanje da ili ne može se dobiti slušajući samoga sebe, drugi trebaju savjetovati a ne davati odgovore na tuđa pitanja jer svaka osoba mora biti sposobna svojom glavom i svojim razumom razmišljat, koliko god to bilo njemu teško.Pitanje da ili ne nam služi u razvijanju naše osobine, u razvijanju naših postupaka jer svaki postupak je ovisan o tom pitanju; da li ćemo nešto učiniti ili jednostavno nećemo.…
